Zbilja nisam očekivala da će proći ovako dugo do objave moga novoga posta. A bila sam tu često. Osim što su mi dani bili ispunjeni knjigom bila sam posvuda. Aktivirala sam svoj život na društvenom polju i odmah se to odrazilo i na učenju. Samo kod mene nije imalo negetivan efekt, već dapače pozitivan. Pomoglo mi je da nađem motivaciju. Tako da sam otkrila novi način. Zadnja dva dana nisam uspjela preći sve što sam mislila i željela, no dobro. Daleko sam na vrijeme počela. Život nikad ne ide onako kako ga mi planiramo, no nije ni bitno, bitno se naučiti smijati i kad ne ide kako smo planirali. Teško je da riječima nadoknadim sve što je prošlo u zadnjih tjedan dana pa zato evo kolaž-slike. A opet na nekim zbivanjima nisam slikala, jer uvijek zaboravim napuniti bateriju od mobitela ili jednostavno se uživim u sadašnji trenutak i ne da mi se slikati. Iako mlada i studentica, nisam osoba ove moderne ere. I nemam naviku stalno imati mobitel u rukama i slikati. Da je fotoaparat u pitanju to bi već bila druga priča vjerujem.

Sri:Uvelike je počelo proljeće, zapravo po temperaturama moglo bi se reći i ljeto. Prelijepi blagi i svijetli tonovi u odjeći-moja nova žuta košulja koja je bila svega 11KM i tirkizne hlače. Volim spremati šta ću nositi idući dan jer naprosto volim ovu odjeću, dezene, boje, lepršavost.Taj dan kad sam uslikala fotku išla sam sa kolegicom na sladoled. Baš smo se dugo zadržale pričajući o svačemu od Andrića, Selimovića pa do raspravljanja nekih ozbiljnih tema. I u mnogo čega se ne slažemo, ali opet smo uživale. Čak smo kontradiktorne u mnogo toga jedna drugoj. No sve dok sugovornici poštuju jedno drugo razgovor se uvijek može odvijati bez obzira koliko daleki stavovi bili.

Čet: Tijelovo i prelijepa procesija kroz grad u kojoj smo sudjelovale i ja i gore spomenuta kolegica. Opet nismo slikale. Procesija je završila na groblju. I mene i Vedranu fascinirala je kapelica iz 1873 (čini mi se). Čak smo i ušle nakratko unutra. Pregledavale smo okolne grobove, čovječe iz 18og i 19og stoljeća. Nama fascinantno. Upamtit ću riječi iz svećenikove propovjedi: “Kad si sretan i kad ti dobro ide u životu dođi na groblje, kad si tužan, kada ti je teško, dođi na groblje.” Sve je prolazno. A ja zaboravim. I sekiram se oko ispita i usmenih a imam daleko veći cilj pred sobom kojeg zaboravljam. Svako jutro trudim se započeti molitvom, čitanjem evanđelja, i jedne knjige sa mislima za svaki dan u godini. Odatle i ovaj citat od Majke Terezije.

Pet: Košnja trave, park, priredba, mnoštvo djece. Kao da smo upale u neku davnu priču sa vilama i nimfama. Djevojke obučene u široke čarobne proljetne haljine, uvijene kose. Ples i pjesma u čast proljeća. Drvene košare ispunjene jagodama i trešnjama. Tu sam prvi put pojela svoju jagodu i trešnju ove godine. I bilo je lijepo. Mada kratko. Kratko ali slatko. Kosila travu nisam, nije toga bilo. 🙁 Mada sam se nadala.

Sub: Poljska predstava Summit_2.0. Večernja šetnja Tvrđom. Inače održavao se tjedan poljske umjetnosti, pa je u sklopu toga bila i ova predstava. Inače veoma čudna, pomalo zastrašujuća. Bez imalo teksta, samo sa svijetlećim i vizualnim efektima predstavljala je smjenu vladara i odnos prema podanicima. U svemu veoma čudno (dvije male zatamnjene sličice zajedno na du kolaža). Upoznala sam tu večer i Makedonca koji je došao u ovaj grad preko Erasmusa radi stručne prakse i radi na mome faksu. Simpa lik. U samo tjedan dana kako čovjek dobro priča hrvatski. Ma nevjerovatno. Imam dojam da nas svi od ovih okolnih država razumiju, a mi njih ništa-

Ned: Svega odlazak na misu. Već me počela hvatati tuga i nervoza zbog ponedjeljka i završenog produženog vikenda. I eto ga od pon sam u svijetu obaveza i predavanja, imali smo i labose iz inž kemije, čak sam i uzivala u njima jer nije bilo deranja i strke. Sutra ih ponovno imamo. Učim se smijati sa gomilom obaveza, nekako se skroz snuždim kad stvari ne idu po planu. Moram naučiti oprostiti sebi.