Imam citavu pregrst obavjesti i stvari koje sam zeljela da zapisem. Da priznam uvijek sam zeljela imati nesto ovako, neki blog kroz koji cu svaki dan obiljeziti slikama. Jos uvijek nemam vremena za ovo svaki dan no mozda se to i jednom ostvari, kad steknem naviku pisanja i uploadavanja svaki dan. Dolje u mojoj kuci i sad ispod kreveta ima ona kutija u kojoj cuvam svoje posebne sitnice. Jednom sam bila napravila kutiju na cijem sam poklopcu napravila rupicu za ubacivanje papirica. Bila je to obicna kartonska kutija od cipela sa poklopcem kojeg sam selotepom zalijepila za dojnji dio kako ju ne bi mogla stvarno otvarati. U nju sam jednu vrijeme svaki dan ubacivala po jedan papirić sa datumom toga dana i morala sam izdvojiti nešto lijepo što se dogodilo taj dan i za sto mogu biti zahvalna. Bila sam u teskim periodima i tako sam se ucila zahvalnosti. Naravno brzo sam prestala. Ali je vrijedilo. Stekla sam stav zahvalnosti. Nisam morala pisati i ubacivati u kutiju. Tako i svaka ova fotografija mozda mi se nece dati opisati, ali ja cu znati pricu koja stoji iza nje. Bas se stalno druzim sa ovom jednom curom iz moga grada koja isto studira ovdje. I nekako uljepsavamo si vrijeme. Nismo skroz iste, mozda ovo vrijeme naseg druzenja nece dugo potrajati, no upravo sad je lijepo. Jucer smo setale sjedile uz Dravu obasjane posljednjim zrakama sunca i pricale. Vrijeme je brzo proslo. Konacno sam nasla nekoga za setanje.

Cijeli tjedan sam uživala u labosima iz inženjerske kemije. Šteta imamo još prekosutra. Tu su nastale i neke fotke. Imala sam vremena. Četiri sata su nam bila svaki dan ostavljena za vježbe, bez strke, stresa. Baš sam u potpunosti sve manje više razumjela. Asistentice su bile super, kao i tehničar. Bez ikakvog deranja u labosu, a i moj tim je uvijek završavao prvi kako nas je bilo troje, a u drugim grupama po dvoje. Heheheh. Labos je za mene uvijek bio posebno mjesto. Sada sam imala vremena i zabilježiti te trenutke. Slike u utorak. Iako imam i sada neke. Skontala sam da sam jednu slučajno izbrisala.