Nekako naučiš se smijati uz sve obaveze, sve muke. Nikad nećeš biti potpuno lagan poput vjetrića i ne može da uvijek bude kao ljeti kad možeš da lepršaš i bezbrižno živiš svaki dan. No da si uvijek bezbrižan zar bi znao cijeniti te trenutke odmora kao onda kad ih zaslužiš mukotrpnim radom. Kad pogledam ispred sebe još toliko toga je ostalo. Jučer, rješivši još jedan usmeni, kmplemetirala sam čitav jedan ispit i došla sam točno na pola puta. Zapravo daleko više od pola puta budući da imam još “samo” usmene. Veoma se prepadnem kada pogledam na količinu onoga što je ispred mene, no onda se prizemljim, uhvatim korak po korak, lekciju po lekciju, dan po dan. I lakše je. Držim se svoga rasporeda i plana. Ja čuvam njega i on čuva mene. I trebalo bi da bude dobro.

Jeste da iza svakog ispita odmah uzimam knjigu i učim za drugi i to je konstantno neka borba, no našla sam način da si uljepšam dane. Nekada je zbilja teško. Pritisnu me brige, jutra su osobito teška. No pomolim se i borim se. Našla sam onu curu zlatne kose na slikama i sa njom se baš družim, šetamo, pratimo jedna drugu stalno, ja nju do doma, pa ona mene do stana i tako odšećemo po nekoliko krugova pričajući u smijući se kako jedna drugu stalno pratimo. Našla sam nekoga svoga za šetanje. U nedjelju smo išle u staru crkvicu iz 14 stoljeća na misu, inače franjevačka crkva (nisam još ništa uslikala iako sam mnogo puta bila) i poslije smo okrenule starom kaldrmom Tvrđe prema Dravi. Ona voli da gleda u Dravu, da sjedi uz nju da ju posmatra. Ja ju priznajem još nisam zavoljela, meni nedostaje Neretva. Slučajno prolazivši pored galerije Waldinger, iako je bila kasna noć, vidjele smo da je otvorena. Bila je jedna skromna, ali simpatična izložba u svega jednoj prostorijici. Nastala je povodom obilježavanja 20 godina od Domovinskog rata. Fotografije na zidovima su bile fascinantne, vrištale su. Shvatila sam da za fotografa moraš imati oko za detalje, da primjetiš nešto što drugi ne vide i ukomponiraš na poseban način. Žao mi je što nisam uslikala jednu fotografiju na zidu na kojoj je uhvaćena oronula fasada zgrade i na njoj udubina od granate, a ponad granate se nalazi ploča sa nazivom “Trg slobode”. Veoma simbolična fotografija. Neću ju nikad zaboraviti. Cijela izložba je bila vezana za tematiku Osijeka u ratnom stanju. Stare ratne novine iz 92., kada ja ni rođena nisam bila. A ovo ostalo će da progovore fotografije. Njih sam uspjela da ulovim par kriomice. Nisam bila sigurna je li dopušteno fotografiranje. No i da sam znaa da nije bilo mislim da ne bi to mene zaustavilo. 😉

Svjetiljka koja se nalazi iznad samog ulaza u galeriju. Mnogo ih je ovakvih u starom dijelu Osijeka. Nekako su očaravajuće. Još sa starom pokockanom kaldrmom. Kao da si se vratio u neko staro davno stoljeće.

Svidio mi se ambijent ove male pomalo zapuštene prostorijice, gore se vidi oronuli stari strop. To sam morala uhvatiti.

Ovo djelo se zove Rascjep Jugoslavije. Sprejem obojan gornji dio panja. Da se nitko ne nasekira poput mene, nije prava ljudska krv. Mada izgleda veoma vjerodostojno.

Ova slika je inače ogromna. I boje su prekrasne što se naravno sa mojim mobitelom nije dalo uhvatiti. Imala sam osjećaj da bi pred njom mogla stajati još dugo dugo. Moj pogled je bio fiksiran na modrinu, tamnoća dubokog plavetnog mora. I ti tonovi postignuti uljem na platnu tako su me odmarali, privlačili. Možda mi samo nedostaje more.

Bilo je dosta radova koji su činili kao djela dječjih ruku. Bili su veoma kreativni i simpatični. A ova platnena tvorevina i njen natpis su mi se nekako izdvojili od svih ostalih. Sad mi je krivo što nemam sliku na kojoj su obuhvaćene i ostale krpice.

Sutra idem u Mađarsku. Po prvi put u svome životu! Veoma se radujem! Kupila sam nove pume baš za trčanje, skroz udobne, trebat će mi sutra, očekuje me pješačenje 17 km i dolazak u Pečuh. Razmjenila sam nekoliko kuna u mađarske forinte. Nadam se da će nas vrijeme poslužiti i da će nastati mnogo dobrih fotka. I da ću moći rano zaspati da se naspavam jer sutra ustajem u 5 i nekoliko! U 6 je polazak! 🙂